субота, 30. новембар 2013.

Moja poruka za mlade: Bolje radi kučko!

Već duže vreme razmišljam da ovo napišem, ali nikako nisam uspeo do sada. Naime, radi se o tome da mi je pun K neradnika i onih koji žele hleba preko pogače. Prenemagači, wannabe manekenke i modeli, dive, „kukači“, sponzoruše i starlete molim vas malo da oladite.

Radi se o sledećem. Pitam se kako mlada osoba u Srbiji može da shvati da se za uspeh treba pomučiti, da treba raditi na sebi, birati kvalitetne ljude oko sebe, ići korak po korak i osetiti se ispunjeno, značajno i uspešno? Skoro pa nikako. Naime, mediji su puni nekih devojaka i momaka koji ne rade ništa, a naizgled imaju para, razbacuju se, bahanališu po separeima, polivaju šampanjcem i poziraju u editorijalima. I normalno je da plasiranjem takvih stvari, mladi požele da i oni budu u takvoj poziciji. Na stranu to da li volite šampanjac ili separe, radi se o lagodnom životu koji bi većina nas želela da ima. Gledate njih i vidite da se može da ništa ne radiš, a da imaš lagodan život.



Posebno neko ko živi u Ćićevcu (na primer) ne može ni da ima uvid kako to funkcioniše. Mladi ljudi zaista misle da su te devojke i mladići modeli, promoteri i slično. Vidite ih odjednom da su u Dubaiu. Mislite kako je to divno što eto baš tamo snimaju kampanju. Da li ste se zapitali gde su te fotografije kampanja i što bi njih neko zvao da se kupaju u bazenima na vrhu hotela u Barseloni ili Singapuru?

Znate šta, ja vam neću crtati šta oni tamo rade. Za one koji su dovoljno pametni shvatiće koliko oni moraju da se guze raznim matorcima kako bi posle mogli da poziraju pored bazena ili ispred Burj Khalife, pa to sheruju na Facebooku. Da li ste primetili da su najčešće sami na fotografijama? Pratite malo gde se kreće Sorela (hajde da je tako nazovemo) pa će vam sve biti jasno.

Ja želim da se obratim svima vama koji ste još uvek mladi, imate potencijala, a malo ste izgubljeni u ovom sistemu vrednosti... ili vama koji ste sve dobro poslagali u glavi, samo da potvrdite da tako treba.

Naime, u Srbiji se može uspeti ako vredno radite. Ne morate da se prodate, ne morate da izigravate kuče nikom. Možete uspeti ako imate hrabrosti, ako niste lenji i ako uradite neke stvari kako treba.

Uzmimo na primer prosečnog studenta u Srbiji. Ide na fakultet, kuka kako je to što uči bezkorisno, završi fakultet i suoči se sa tim da ne može da nađe posao. Depresija, beda, anksioznost, kukanje... pa pomalo ste i sami krivi zbog toga. Morate nekako da se izdvojite.

Ispričaću vam ukratko moj slučaj pa možemo da zaključimo neke stvari.

Naime, ja sam išao u šest osnovnih škola. To je bio užasan period seljenja, navikavanja i proživljavanja raznih stvari. Onda sam upisao Gimnaziju. Iskreno nisam znao šta želim pa sam sebi dao vremena četiri godine. U međuvremenu sam se zainteresovao za jedan zanat pa sam posle druge godine gimnazije upisao još jednu srednju školu vandredno, išao na praksu vikendom, zarađivao džeparac i završio dve srednje škole. Ipak, odlučio sam se za ekonomiju. Upisao sam igrom slučaja trogodišnje studije marketinga, a potom završio i fakultet (međunarodno poslovanje). Ukupno, studije su mi trajale pet godina. Za vreme studija sam pronašao sjajnu marketinšku agenciju u koju sam nekoliko meseci išao na praksu. Da ljudi, išao sam volonterski da pomažem, donosim doručak, radim neke trivijalne stvari, ali i da kupim znanje i shvatim kako sve to funkcioniše. Nekim ljudima je i tad, a i sada neshvatljivo da neko ide da radi besplatno. Po njima je bolje sedeti i ne raditi ništa nego volontirati. Bukvalno mi je bilo neprijatno kada sam morao da objašnjavam zašto ja to radim.

Potom sam se tokom dve završne godine studija uključio u rad studentske unije, bio aktivan u Studentskoj uniji Srbije, upoznao mnogo ljudi, radio na različitim projektima, stekao razna iskustva. Da, znam da će sad neki da pomisle „ma Unije i studentske organizacije su kao sekte, to nije za mene“. To je najčešći i najgluplji odgovor na ovu temu. Tokom poslednje godine studija počeo sam da radim četiri sata dnevno u jednoj PR i press clipping agenciji. Godinu dana sam skupljao novac da bih otišao na studentski program u Ameriku. U međuvremenu sam postao predsednik studentske unije, potom otišao u Ameriku, proveo sjajnih pet meseci radeći tamo i vratio se, završio fakultet i posao u jednoj marketinškoj agenciji je našao mene, pre nego što sam diplomirao.
I reći ćete sada možda: „Au, pa ovaj je baš imao sreće“. Ne, nije samo sreća u pitanju. U pitanju su sati i sati, rada, žara, volontiranja, učenja, pomaganja drugima.

Ne možete očekivati da samo vas čekaju širom otvorenih ruku i kada se suočite sa realnošću da okrivite državu. Znamo svi da nam je država u sranju, ali zato da biste uspeli nešto morate da radite. Morate da stičete praksu tokom fakulteta, da volontirate, da upoznajete ljude koji će vas kasnije preporučiti.

Ja nikada nisam dobio posao preko veze. Iskreno, ne bih se bunio ni da sam ga dobio, ali ako ste od onih koji misle da je sve namešteno, samo ću vam reći da ne zavaravate sami sebe. Ima i toga da je namešteno, ali to nije uvek slučaj. Evo ja sam svoj poslednji posao dobio tako što sam video oglas na Facebooku, prijavio se, prošao tri kruga intervjua i zaposlio se. Dakle može i tako.

Ja nisam bio wunder kid, niti sam natrposečno inteligentan. Samo sam dosta radio, da bih došao u poziciju sada da drugi ljudi žele da rade sa mnom i da mi se pružaju različite prilike. Ipak, i sada radim po deset sati dnevno i borim se kako bih sebi mogao da priuštim ono što želim. Došli smo opet do teme o lagodnom životu s početka teksta. Dakle, imate način da budete potčinjeni, da morate da radite svakakve nemoralne radnje, da budete ljubavnica ili ker, kako biste imali lagodan život i možete da idete uzdignute glave, svesni da ste sve sami postigli i da možete sebi da platite odmor u Dubaiu ili Njujorku (na primer). Verujte da ćete biti mnogo srećniji ako izaberete ovaj drugi put. Nevažno je da li ste frizerka, krojačica, doktorka ili fizičar. Uzor mladim ljudima ne smeju i ne mogu biti likovi iz reality programa, pevačice kojima je muž pun kao brod i plaća njihove spotove na jahtama, ljudi bez zanimanja koji poziraju sa čašom šampanjca ili prekvarcovane silikonske muške i ženske kučke. 

U poslednje vreme je popularna pesma „Work bitch“ koja me je inspirisala za naslov teksta, jer zaista ako želiš razne lepe stvari u životu moraš za njih da se pomučiš... i to ne tako što ćeš da "gutaš". Ako hoćeš uspeh i dobar život, bolje radi kučko :)

Veliki pozdrav!
Milan Maglov

p.s. Za sve one koji imaju neko pitanje ili žele da podele svoje iskustvo biće mi drago da vidim vaše komentare ispod teksta.

p.s.s. Naravno da ne nazivam sve mlade ljude kučkama. Radi se o slengu i nadam se da ćete svi razumeti poruku na pravi način. 

46 коментара:

  1. Fin tekst, sviđa mi se kako si objasnio sve "to"! Samo mora još mnogo ovakvih tekstova da napišu ljudi koji slično razmišljaju...pa da se dođe na pozitivnu nulu.

    ОдговориИзбриши
  2. Bravo!!! Imam 23 godine i stvarno je zalosno sto se sve devojke mog godista tako lako prodaju..Ja sam odabrala da radim jer za fakultet nisam finansijski sposobna,tesko je ali dobro,nadam se da ce vredeti truda! :) Hvala za ovakav tekst koji uliva nadu!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Definitivno nije sve ni u fakultetu. Svojom sposobnoscu i upornoscu moze mnogo da se postigne bez obzira na obrazovanje. Samo napred!

      Избриши
  3. Svaka čast na tekstu. Slažem se sa svakom rečenicom. Ja imam 25 god. Počela sam da radim sa 16 godina, i to u STR prodavnici, u isto vreme sam išla u gimnaziju. Završila srednju, nisam imala novca za fakultet. Dve godine sam radila u butiku, da bi sakupila novac da upišem željeni fakultet. Prva godina samofinansiranje, ostatak na budžetu. Diplomirala sam u maju ove godine, i zaposlila se preko konkursa posle 3 dana od dana odbrane diplomskog. Imam super posao, ali sam se svojski trudila, volontirala, radila sajtove za dž. Sadim kao web designer za strava firmu, ali se i dalje trudim i guram napred. Veliki pozdrav.

    ОдговориИзбриши
  4. Zaista podsticajan tekst i u potpunosti se slazem.Nazalost vecina mladih ljudi ne dijeli isto misljenje jer oni zive za trenutak ne razmisljajuci o buducnosti i gledaju da zavrse sto laganiji fakultet pa cak ih zabolje i da se ne zaposle jer roditelji ce crnciti za njih a onda ce lupati glavom kad roditelja vise ne bude.Zalosno je sto je nekom danas idol neka starleta: preko kreveta do zvijezda.Pa i mladi nemaju od koga da nauce jer tu i mnogi roditelji prave greske zeleci da ih zastite od zivota i kupice im 2 telefona ili cipele od 2500 eura umjesto da provedu vrijeme sa njima i nauce ih pravim vrijednostima.

    ОдговориИзбриши
  5. Neka je neko poceo i sa ovom temom. Jer mi vise muka od ovih starleta i modela. Verovali ili ne, ali meni su neki poznanici izjavili da sam ja budala, sto nenadjem nekog bogatog decka i udam se. Jer sam posle srednje odlucila da dodjem studirati u Italiju. NIsam imala dovoljna novca pa sam godinu dana cuvala decu i bila kod jedne porodice dok sam ucila jezik, prolila mnogo suza, jer te drndaju kako stignu pogotovo kad vide da si vredan. Bila sam u jednoj bogatoj porodici gde sam imala razni ponuda od matoraca da budem sa njim,ali ja se drzim uvek svoga da li je moguce da zbog jedne kobasice trpim celu svinju. Proslo je i to upisala sam fakultet imala stipendiju, radila, prezivljavala, zavrsila. Sad radim imam dobru platu mojoj mami i braci ne fali nista. A ja sam srecna posle svega.

    ОдговориИзбриши
  6. Da,da...sve je to mozda i moguce tako u tom marketingu ili cemu vec,a sta je recimo sa nama koji smo zavrsili "normalne" skole? Ja sam recimo zavrsio Srednju medicinsku skolu,onda sam zavrsio i Visoku zdravstvenu skolu. Odradio pripravnicki sa Visokom da bi na kraju saznao da,u svom gradu,NE U BEOGRADU,ne mogu da radim odmah sa Visokom. OK,odradio sam pripravnicki i sa srednjom,radio kao lud,slusao sve i svakog,radio smene(iako kao volonter nisam morao) ne bi li me zaposlili,da bi na kraju na svakom konkursu primali necijeg sina ili cerku... Tako da...ta tvoja prica ,o radu,isticanju i borbi za samog sebe je mozda moguca u velikom gradu,ali ne mozemo I NE ZELIMO svi da dodjemo u BG. Eto :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Znaš li nemački? Ako ne znaš, imaš internet, puno websajtova za učenje, pa prioni. Nemačka vapi za radnom snagom u medicinskoj struci, posebno za tehničarima. Jedini preduslov je jezik. Ako ne prezaš od izazova i rada u stranoj zemlji, jezik je najmanja prepreka.

      Избриши
    2. Vidis da sam napisao da ne bih otisao ni u Beograd da radim,a kamoli u Nemacku. Hvala Bogu pa sam se zaposlio,nazalost preko veze,ali sta da radim,izgleda da ovde drugacije ne moze.

      Избриши
    3. Eto, do sada nisam znao da je marketing nenormalan :) U svakom slucaju, drago mi je sto si dobio posao, pa makar i preko veze. I to je borba. Jako mi je zao sto posebbno u tom sektoru ljudi moraju da placaju da bi se zaposlili... Ipak, kao sto je Vlajki rekao, bolje je otici u veci grad ili inostranstvo nego biti nesrecan...

      Избриши
  7. Slažem se sa Vama ali je trebalo detaljnije da opišete šta ste sve radili, koliko ste se trudili i kako ste se žrtvovali, da bi ljudi shvatili da dobru priliku ne treba čekati, nego je treba sam sebi stvarati. I pod tim ne mislim na jednu, konkretnu priliku, neko na svo angažovanje (i sve donete odluke), nekada i godinama unazad, koje je dovelo do ispunjenja cilja.
    Takođe, imam jedan savet za one koji maštaju da će odmah, čim shvate da bi trebalo da rade (ili ih roditelji nateraju na to), da se zaposle na nekim dobrim radnim mestima, koji misle da samo njih čekaju da im daju visoku poziciju, dobru platu, beneficije... Dakle, odaberite firmu kojoj je glavna delatnost ono što vas zanima, pa probajte da se ubacite i na neko, čak i veoma lošije rangirano radno mesto, a onda dajte sve od sebe da napredujete. Ovo sam ja uradila i za 1.5 godinu sam došla do pozicije koju sam želela (kao početnu za dalje napredovanje). Nakon 3 godine sam dobila ponudu koja se ne odbija od firme sa kojom sa sarađivala jer su želeli u timu nekoga kao što sam ja, a to kakva sam su videli u direktnoj saradnji sa mnom-dakle opet sam sama sebi stvorila priliku. Inače, ta ponuda nije bila prva ali je bila ubedljivo najbolja i to ne samo što se tiče pozicije, plate...nego i zbog toga što mi pruža neuporedivo više mogućnosti za stvaranje novih prilika.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Sve što sam radio, od posla konduktera, prodavca knjiga, frizera itd... zaslužuje potpuno drugi tekst... Ne može baš sve da stane ovde... :) Slažem se da je vrlo bitno da se na vreme koncentrišeš na ono što želiš....

      Избриши
  8. Postovani,
    MIslim da danas sam medicinskom skolom je bar lakse proci i naci posao, naravno ne znam za Beograd, ali u Nemackoj znam da nikad dovoljno. Tako da probaj u inostranstvu, ako si dobar sigurno ima posla za tebe. :)

    ОдговориИзбриши
  9. Svaka cast na tekstu.Ljudi kazu kada nesto u zivotu postignes:„Au, pa ovaj/ova je baš imao/la sreće“,ali dok se trudis da stignes do odredjene pozicije naicices na dosta negodovanja ili prica poput "gubis vreme nece ti to nista doneti"... Primer mog "gubis vreme nece ti to nista doneti" jeste to sto sam aktivno volontirala u domu za napustenu decu,zavrsila kurs prve pomoci(aktivan clan crvenog krsta),i trenutno volontiram u vrticu u sklopu programa "bolnica za medvedice"... Ono sto sam htela reci da nijedan volonterski rad nije "gubljenje vremena".Pored iskustva,u ovom slucaju, donosi ti zasigurno deciji osmeh...

    ОдговориИзбриши
  10. Please!
    Milane, ovde niko nije ni očekivo da pričaš o tome da li si i koliko ti "progutao"...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. hahaha, ja nisam gutao, ali znam one koji gutaju i trpe zarad originalne torbice ili posete Ibici....

      Избриши
  11. A reci ti nama kako si finansirao skolovanje? Drzavni ili privatni fakultet? Porodica ti je zivela tamo gde si se skolovao? Kako si za godinu dana rada prikupio 3000 eur da odes u Ameriku?

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. U tom smislu sam imao sreće jer živim u beogradskom prigradskom naselju. Tokom školovanja mi roditelji nikada nisu davali mnogo. Imao sam toliko da budem uredan i za užinu. Iskreno, nisam ni tražio mnogo. Bio sam na budžetu na državnoj školi, a potom su mi roditelji platili jednu godinu privatnog fakulteta, a ja sebi poslednju. Nisam sakupio 3000 eur jer toliko ne treba za taj program. U svakom slučaju i da nisam otišao u Ameriku ili naknadno upisao dve godine privatnog fakulteta priča o borbi i upornosti ostaje ista.

      Избриши
  12. Odlično napisan tekst, nemam zamerki. Svojom pričom si zaista pokazao da se sve može ukoliko se u to uloži i određeni trud i znanje. Trenutno studiram ekonomiju i moram da priznam da sam u teškoj finansijskoj situaciji i pored 2 godine studija na budžetu, ali nikada nisam ni pomislila da odustanem od svojih želja. Trudim se da na fer i pošten način dođem do njih, iako me mnogi zbog toga smatraju budalom. Od svojih principa neću odustati i tvoj tekst me je zaista ohrabrio. Hvala ti na tome!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Aya budi uporna, vredna, pomozi drugima i završićeš i fakultet. Ja sam tek posle fakulteta, kada sam mogao da zarađujem i putovao i kupio sebi šta želim... i život je postao još bolji...

      Избриши
  13. Meni se tekst izuzetno svideo, vredi procitati, vrlo poucan i i kvalitetan. Imam 23godine, radim, studiram vanredno, nedavno sam upisala engleski jezik i ne mislim da ostanem na tome. Mislim da je najbitnije imati volju i zelju i teziti ka tome da se ostvari. Jos jednom svaka cast na tekstu.

    ОдговориИзбриши
  14. Zahvaljujuci uspjehu u srednjoj skoli upisala sam drzavni fakultet bez polaganja prijemnog ispita i kao redovan student. Nije to bilo bas ono sto sam zeljela, ali roditelji nisu imali novaca da podrze studije u nekom drugom gradu. U ekonomiji sam se pronasla vremenom, a iz hobija sam se nastavila baviti fotografijom i slikanjem, ono "za svoju dusu". Iskreno, cilj mi nisu rijeke sampanjca, jahte, zvanja i direktorske pozicije. Puno mi je bitnije da imam primanja dovoljno velika za neke skromnije stvari koje mi pricinjavaju zadovoljstvo i da sa osmijehom idem na posao, a ne sa grcem u zelucu. Sada radim posao za koji sam prekvalifikovana, ali svaki dan upoznajem nove ljude, atmosfera medju nama kolegama je super, nadredjeni me cijene, a imam novca da tu i tamo popijem koje pivo. Vecina ljudi iz mog okruzenja smatra da trebam sjediti kod kuce (kukati kako nema posla, pljuvati drzavu... ) i cekati da me neko iz neke banke pozove da radim za njih. Jer, molim te lijepo, za diplomiranog ekonomistu vece je ponizenje raditi kao trgovac/sef smjene nego svakodnevno samo ispijati kafe i dalje biti roditeljima na grbaci i kukati i pljuvati. I jos nesto - ima tu i tamo jos po neki pametni privatnik koji vise cijeni dobrog radnika nego rodbinske i prijateljske veze.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Bravo. Veliki je problem sto ljudi misle da neke stvari nisu njihov nivo. Ja i danas radim razne stvari koje bi nekima bile ispod casti... ali ne moze mene nista da ponizi dok znam ko sam i sta sam... i za sta se borim. Upoznavanje ljudi na pijaci ili magacinu moze da donese nesto. Sedenje u kuci i gledanje Farme ne moze da donese NISTA.
      Pozdrav!

      Избриши
  15. Od onih sam koji su se borili da postignu nešto u životu - dva meseca nakon završene gimnazije počela sam da radim, upisala višu školu u Beogradu godinu dana kasnije, samu sebe sam školovala i završila je kao redovan student iz Loznice, pored rada i to kod privatnika gde radno mesto podrazumeva odgovornost 24/7 i reagovanje na problem u bilo kom trenutku, pa i vikendom, u toku noći, na godišnjem odmoru koji ne traje duže od 7 dana i td...
    Danas sam inženjer, sa svojih 27 godina imam punih 8 godina radnog staža i platu solidnu za Loznicu, ali mi ta plata redovno kasni i po 3-4-5 meseci, prijavljena sam na minimalac, radim devet sati dnevno, a plaćena sam kao da radim 8 i td... I to je realnost. Firma je zapala u krizu, a i kad nije bilo krize neke stvari su bile iste.
    U gradu u kome živim, skoro sve firme su u velikim problemima i dobro je samo onima koji su uspeli da nađu vezu da žive od državnog budžeta.
    Ja takvu vezu nemam. Radim posao koji volim, ali vrlo često nemam volje da idem na posao. Da idem iz Loznice, prekomplikovano je...
    I da - ja sam se i te kako zalagala, trudila, borila i to radim i dalje, ali nisam sigurna da mi se to vraća onako kako bi trebalo u toj istoj Srbiji u kojoj ti živiš.
    Tebi svaka čast i drago mi je što ti se trud isplatio. Ali nije sve baš tako super...
    I bez obzira na sve, ne podržavam one kojima su Sorele uzori i sl., ali nisam sigurna da je mladom čoveku u ovoj zemlji uspeh zagarantovan samo ako se trudi, zalaže i bori... Potrebno je imati i sreće i svašta nešto.

    Ipak, drago mi je da si napisao ovaj tekst i što si dao svoj doprinos jednoj važnoj temi.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Marina, drago mi je sto si podelila svoje iskustvo sa nama. Pazi, ja ne bezim od toga da sam mozda ususkan u Beogradu i da nemam dovoljno informacija kako je to mladim, ambicioznim i pametnim ljudima u manjim sredinama. Ipak, imao sam slicnu situaciju kao ti vezanu za kasnjenje plata. Naime, agencija u kojoj sam radio u proslosti je nakon nekog vremena dozivela problematican period i plate su pocele da kasne. Godinu dana mog života je bilo potpuno poremećeno zbog te činjenice da ne možeš ništa da isplaniraš. Pre sam mislio ako te neko ne plaća da je logično da odeš, ali onda sve misliš da će se poboljšati, sad će, sad će... i shvatiš gde se nalaziš. Ipak, kada sam čvrsto odlučio da tražim novi posao zaista sam ga brzo pronašao. Iskreno, do tog momenta sam sebe zavaravao da tražim novi posao... ali je to bilo na nivou mojih misli. Kada sam doneo odluku, nekako su se vrata otvorila. Znam da zvuči kao bajka, ali to je moje iskustvo. Ono što hoću da kažem jeste da je u životu normalno imati i neke loše periode, ali ne treba im se suviše dugo prepustiti. Možda je rešenje da se preseliš ma koliko se činilo komplikovano... Sigurno će se nešto lepo desiti. Treba da veruješ u to i da stremiš ka tome. Veliki pozdrav!

      Избриши
  16. poenta price bi bila da treba preuzeti odgovornost za vlastiti zivot i da ne treba sazaljevati samog sebe. sa tim cu se sloziti. ali ste propustili naglasiti da to sto neko nije uspesan ili je nezaposlen ne predstavlja i automatsku kvalifikaciju za kategoriju "lenja kucka". tekstu dosta toga zameram: kritican je, naslov work bitch ukazuje na seksualni rasizam (ali podlacki, uvek mozete da kazete da je to samo naslov i da sam je kriva sto stam to tako protumacila i da vi niste imali takvu nameru , i rekla bih da ste, kai i svi "pobednici" puni sebe. imam 48 godina i vrlo sam uspesna....poslednje 2 godine...do nekih godina radila sam poslove o kojima vi znate ono sto ste videli u holivudskim filmovima ili citali kod dostojevskog (ponizeni i uvredjeni) i definitivno nemaju veze sa onim sto sam studirala. radila sam ih zbog golog opstanka i slobodno mogu da kazem da mi niskako nisu pomagali u ostvarenju mojih ambicija i zelja. nerado se secam nekih 20-ak godina mog zivota. na kraju, gospodine maglov, sam imala SRECE i uspela. iz vaseg teksta se vidi da ne znate kako to izgleda da ti nista ne poalazi za rukom, da guras prst u more a ono presusi....da se razumemo nisam fatalista, ali nisam ni pristalica poslovice da je svako kovac svoje sudbine. cvrsto verujem da se istina nalzi kao i uvek u zlatnoj sredini i moj motiv je RAD, RAD I PUNO SRECE!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ja zaista ne mislim da pišem tako da treba da dobijem Pulicera :) Pišem najbolje što umem. Mislim, zato i nisam novinar ili pisac jer mislim da ima mnogo boljih od mene... Što se tiče tog faktora sreće ja takođe smatram da je on važan. Ipak, to ne mogu da opišem. Najlakše je reći "Nemam sreće" i prepustiti se. I kada mi nešto ne ide, ja ne odustanem pod tom parolom.
      S druge strane lako je meni da pričam ako nešto nisam doživeo. Ja priznajem, iako sam imao teških momenata u životu, posebno tokom detinjstva, ja mislim da imam sreće. Ipak, mislim da sam tu sreću nekako prizvao, verovao u nju i zasluženo dobio. Možda ću sa 48 drugačije razmišljati. Iskustvo je čudo :) U svakom slučaju, evo meni je iz vaše priče najdraže da je ipak do uspeha kod vas došlo. Ima još dosta od života da uživate i nadoknadite neke stvari. Veliki pozdrav!

      Избриши
  17. A sta je sa ljudima koji ne žele da rade u marketinškoj agneciji, niti da idu Anmeriku i slično tome? M ka mi je vise od tih takvih koji rade rade rade i doguraju da nek viskoe pocije onda se isto ''kurce'' kao i ovi koji su putem svoje ''lepote'' dostigli lagodno da zive. Ja necu da zivim AMERICAN DREAM hocu da izgradim svoj DREAM...bez reklama, skupih putovanja i slicno...hocu svoj san ali ne da poludim , nego normalno da zivim, sa svojm deckom i da radim pristojan posao koji ce mi omoguciti da idem na cool putovanja!!!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. :) Pa ja nisam zagovornik američkog sna. Ja sam takođe za svoj san. Da sam odlučio da se bavim zanatom posle srednje škole trudio bih se da budem najbolji u tom, da se usavršim i da postignem uspeh u toj oblasti. Nije mi namera da se kurcim, zaista...

      Избриши
  18. Ista situacija Milane i u Republici Srpskoj, mada po meni opet malo manje, nego u susjednoj nam Srbiji. Meni je muka, recimo kad odem u Novi Sad, vidim stotine starih auta (Yugo, Lada, Fića... sad im ne znam te originalne nazive, ali znaš na koja auta mislim, a ovamo gotovo sve cure pucaju na neke BMW-ove X5,6 i sl. Strašno! Momci takođe (mišići, motori, auta), a rade na polju, beru paprike i lubenice... Samo mašta i želja radi kod tih ljudi.. mozak da se uključi, ne daj Bože! E sad u BG, malo drugačija situacija, dosta napucanije, a bitches mnogo slobodnije od ogovaranja i pritiska sredine, jer je veći grad, više mogućnosti...I dođem ja tako hajmo reći, više turistički u te gradove i šta vidim?! Razočaram se. Ja sam dijete sa sela, recimo urbanijeg sela, i nikad svoje selo ne bih mijenjala za neko selo u Srbiji, prosto, ne podnosim te vojvođanske ulice, sve pod pravim uglom, zastarjele fasade, cigane(da mi proste) i ostalo. Što se tiče gradova, mislim da je dosta skupo, a plate da su male, mada bih u BG i NS mogla da živim, ali opet bih ja radije svoju Banja Luku! :) Počela sam, dijete sa sela, završila Gimnaziju, upisala fakultet, sad sam 3. godina, sve redovno, na budzetu od prve godine, živim u Studentskom domu, i tek sam sad mami i tati rekla da bi bio red da mi daju još 50 km mjesečno da upišem na Oxfordu engleski, jer ga već govorim dobro, samo mi još treba papir. Dakle, trošim minimalac, ulažem u sebe, učim, izlazim, pijem (kad izađem s društvom), ne pušim, ne drogiram se, mislim da sam jedan prosječan, normalan student, koji očekuje nešto od budućnosti. Poenta je, ovakvih priča, u nekim detaljčićima ima milion, ali ono što nas zabrinjava je da ovii ove što dolaze do posla na "one" načine, sve više zaokupljuju sredinu, da ispiraju mozgove rijalitima, velikim bratom, farmama i sl. Oo, tužno je to, što najviše ljudi sluša turbo-folk, što lajkaju na fb. starlete i napaljene budale, željne slave. Što gubimo identitet, gubimo jezik, uključujući dosta stranih riječi u naš rječnik. I tako u nedogled... Uletih na fb., obratih pažnju na DDK (vašu stranicu), čitam naravno sve što se postavi, jer zaista predstavlja dnevnu dozu kreativnosti, pa sam se jednom i rasplakala na onu ženu koja je umrla od raka, a muž ju je slikao...Mada ima više srećnijih postova :) i naletim na ovaj tvoj ( izv. što te ne persiram, mislim da nisi toliko star ;) ) tekst, zaista si u pravu, treba da se borimo, da vratimo u normalu ovaj poremećeni sistem vrijednosti. Podrška svim mladim ljudima i iz Republike Srpske, tačnije, snježne Banja Luke! :) A tebi Milane, hvala na tekstu i fenomenalnim upravljanjem DDK! Pozdrav!

    ОдговориИзбриши
  19. Hvala na tekstu, odjavljujem se sa fejsbuka, skidam se sa interneta, idem nesto da radim! :D

    ОдговориИзбриши
  20. Sve je to lepo sto si napisao, ti si jos i dobro prosao. Da je pravna drzava i da pohapsi lopove mnogi od vas mladih ne biste ni placali skolovanje, Ne bi nam se mladici i devojke bacali sa mostova jer njihovi roditelji nemaju da ih skoluju. Ja sam privatnik majstor ne placam porez niti cu, sto da kupujem necijem sinu djipa i placam skolovanje u inostranstvu. Penziju pitanje dali cu i dobiti, kad sve pokradu. Srbija ima cetiri S ali ima i cetiri P politicari pravosudje policija propast Drzave

    ОдговориИзбриши
  21. Svaka čast za tekst, stav i postignuto!
    Slažem se i apsolutno podržavam i iz ličnog iskustva.
    Već duže vreme ovde se vrti, kao neka mantra, kako je stanje očajno, ali i kako je za sve neko drugi kriv.
    Da, stanje je loše, ako to vidiš i primećuješ, kreni od sebe, radi na poboljšanju sebe i biće ti bolje, a i ljudima oko tebe, uverićeš se.Sada, da ne bi ovo zvučalo kao reklama za magičan prašak za veš, nije ni fora da ti neko servira sve i kaže, ajde some, to i to odradi i etooo uspeo si. Šta si uspeo? Ti imaš ideju, volju i sposobnost da je sprovodeš u delo. Nebitno je da li je to ideja o novoj teoriji u fizici, finansijskom osamostaljivanju od roditelja ili putovanju na Tibet. Bitno je da ti niko ne može toliko vezati ruke (ili mozak) i sprečiti te da uspeš u onome što ti je želja. I nije niko drugi kriv ako u tome ne uspeš, ni u Srbiji ni na Marsu.
    Smatram da su (ne)uslovi u kojima se većina nas školuje i živi tokom većeg dela svoje mladosti zapravo jedna vrsta prednosti ako ih preokrenete u želju za napretkom i promenom. Taj čarobni "faktor sreće" nastupa onog momenta kada ste se vi usudili da ga potražite.
    Sa 23 godine sam sada u julu završila Master studije na Arhitektonskom fakultetu, uporedo sa višemesečnom praksom koju sam (volonterski) obavljala, a do koje sam došla tražeći, konkurišući i prolazeći krugove selekcije zahvaljujući svojim prethodnim rezultatima i proaktivnim stavom. Tokom studija, dok je većina kukala na fakultet, dosadu ili neuspeli pelcer muškatle na terasi, ja sam sjajnu energiju dobijala od ljudi iz studentskih organizacija sa kojima sam kroz niz projekata koje smo sproveli u delo, naučila šta znači: potrudi se, umreži se i isplatiće se.Čak i ono roditeljsko: samo ti uči, sve će biti okej, je nešto što morate na vreme da prevaziđete Da, naravno, uči, ali sve! ..sve,sve što ti padne na pamet da je korisno da naučiš. i to nije dovoljno, moraš da umrežiš ta znanja da bi bio kompletan odnosno ispred "konkurencije". nauči kako da to što si preko leta rintao na nekom studentskom ili sl. poslu možeš da primeniš u profesiji koju si izabrao! Sada radim u polju dizajna i marketinga, zahvaljujući svemu što znam i sa fakulteta ali i onome van njega. Plata je odlična, a moje mogućnosti sve veće. I pored toga, uzela sam da volontiram za jednu inostranu firmu koja se bavi zelenom gradnjom, kao arhitekta da im pomognem da se razvijaju na drugom inostranom tržištu. I to da bih učila od njih, sve što u vezi poslovanja i struke mogu da naučim. Ako oni ostvare uspeh i dobiju projekat,eto meni posla željenog,sanjanog. Kapirate? vi dok radite na sebi ne čekate da prilike nalete, vi ih sami stvarate i tu ne postoje granice. I uživate u tome! trenutno me čeka i razgovor za posao na jednom većem projektu u inostranstvu, nominovana sam u međuvremenu sa nagradu za najboljeg studenta Univerziteta u Beogradu... Jednostavno u kratkom roku, izgleda da moje drvo truda i upornosti počinje da daje neke mnogo dobre plodove. samo što ja već planiram kako da ga rasadim dalje :) Pa čekajte, nismo li svi kao klinci nešto kao maštali da budemo ovo ili ono. I jel OK sada da sediš i uzdišeš nad svojom "crnom" sudbinom dok gledaš neke tudje živote u fazonu "tamo je trava zelenija". Jok, bre! Neuspeha i prepreka će biti, kompromisa većih i manjih, prihvati ih i usmeri se na sledeću šansu. Mnogo sam toga morala da "preskočim" u životu, nečiju tetku na poziciji, ujaka iz amerike koji finansira sve prohteve, kuma profinog ortaka iz firme, neke slučajne nesporazume ili nepravde. E pa sve je to život, i ne nije to samo ovde. Nema recepta za uspeh i nema garancije. Ali možeš da imaš ideju (da, dozvoljeno je) i da radiš sve što prepoznaš kao priliku za iskoristiti i napredovati u skladu sa ličnim osobinama, težnjama i mogućnostima. Dok se osvrneš shvatićeš da si uradio mnogo i da si daleko od beznađa u kome si možda u nekom trenutku bio. Mani se porcija koje serviraju mediji i izađi iz žabokrečine uspavanog društva. Tu si gde si, samo shvati da odatle zaista možeš bilo kud.

    pozdrav :)

    ОдговориИзбриши
  22. Da ne dužim: lepo rečeno. Niste samo teoretisali, već ste svojim primerom pokazali kako nešto treba uraditi. To je ono što fali većini tekstova koji se bave ovom tematikom - kako u praksi stvarno funkcioniše ono o čemu se samo priča, taj naporni rad, izdržljivost i upornost.

    Interesuje me samo, odakle Vam tolika inicijativa da počnete toliko naporno da radite i borite se za bolju budućnost još u srednjoškolskim danima? Da li su vas možda roditelji delom podstakli na tako nešto?

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Marko, mislim da ima dosta uloge roditelja. Ne samo da mi je to u prirodi, vec roditelji cak i kada su mogli nisu mi mnogo davali. Imali smo osnovno i za sve ostalo smo trebali da se izborimo. Tako da je ta borba moguce proistekla i iz toga sto sam zeleo sam da zaradim, pa sam se cak i inatio i nisam hteo nekada da uzmem ono sto su mi nudili...

      Избриши
  23. Nema leba od toga, što bi rekao lik iz špice za Bulevar B92. Mislim na ovo pisakanje ovde. U Srbiji nikada nije bilo, niti će biti društva u pravom smislu te reči. Takav smo narod. Od kako postojimo među nama važi zavadi pa vladaj.

    Jedini spas je da ljudi rade na sebi kao pojedinci. Onda nešto možda i bude.

    Gore jesam napisao da nema leba od ovog pisanja, i većš odavno sam batalio pisakanje i prepirke i uveravanja preko interneta. Potvrda onoga što jesam mi nije potrebna ni od koga. U tome sam sam sebi dovoljan. Međutim, ne mogu da se ne osvrnem na par stvari.

    Prvo! Za ovu situaciju, su krivi i odgovorni stari ljudi. Da, stari ljudi. Lepo ste pročitali. Svi nešto kukaju na mlade, kao neće da rade, nezainteresovani, melanholični. Gledaju da ućare neki dinar na lagan način. Ima tu istine, ne kažem da nema. Međutim teško da se za sveopštu situaciju u društvu mogu i trebaju kriviti maldi. Ono jes, da ovu sada situaciju maldi i treba da popravljaju, ali ako treba naći krivca, onda su to generacije ispred nas. I to generacije do otprilike 1970. gore dole 5 godina. Kako, zašto? Mislim da je izlišno govoriti. Samoupravljanje, 1 radi 10 sedi, zastarelost tehnologije, rat, bla bla bla šta god. U izvesnoj meri i posleratne generacije, koje sada uveliko primaju pemziju i od kojih dobar deo nas živi. To je sve tema za poseban blog.

    Sa druge strane, ne samo da smo ugorženi mi koji smo trenutno u najboljim i najproduktivnijim godinama (ili bi bar trebalo da jesmo), već su ugrožena i naša deca. Najnoviji primer tome je ogroman otpor da se za prijemni u srednje škole uvede ispit "opšte kulture" ili "opšteg znanja" ili kako god se to tačno zvalo. Bogati, deca su preopterećena! Nemaju vremena! Bla bla bla. Pa ja sam bre pre škole čuvao koze i ovce, pa išao u školu, ako sam išao popodne, i obrnuto. I stizao sam. Sve. Uvek. I stizali su moji gradski drugari koji su išli i na fudbal i na košarku, i na engleski, i na nemački i šta ti ja već sve znam. Na fakultetu smo sve stizali iako smo izlazili, iako smo mamurni išli na ispite, sve smo polagali. A naša deca, izgleda, po nama, neće biti sposobna ni za šta od toga. Ukus toga sam i sam osetio kad je uvedena bolonja. Matematika od 3 semestra je sprčena u jedan. Iz tehnologija proizvodnje smo dobili 5X manje znanja od naši asistenata koji su samo par godina pre nas diplomirali. Ček' bre malo. Meni tu nešto nije u redu.

    Dakle ne samo da su naši najbliži preci zeznuli nas, raznoraznim glupostima, već smo i mi rešili da zeznemo našu decu.

    Pitam se kako li će izgledati blogovi za jedno 15 godina. Ali sve mi se čini da će problemi ostati isti. Ukoliko se ovako nastavi, naravno.

    Što se mene lično tiče, baš tako LIČNO znam šta ću. Šta če ostali... ko zna.

    Naravno o svemu ovome, ima da se piše i piše. Kada bi sve varijable sadašnjeg života neko pokupio iz ovih naših pisaniija mogla bi jedna mnogo lepa knjiga analize društva da se napiše. Međutim ne verujem da bi je deca u srednjoj učila iz sociologije, a bojim se da ni na fakultetima nema mesta tako teškom štivu.

    Pozdrav.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Znas kako, ja razumem ogorcenost zbog nekih stvari... ali mi tako mozemo da kazemo da su krivi nasi roditelji, oni mogu a krive svoje roditelje, neki ce da krive Tita, neki Milosevica i tako mozemo u krug... Poenta je biti svestan sranja koja nam se desavaju, ali ne kriviti nikog. Ako se nekom ne svidja uvek se moze naci nacin za beg iz Srbije ili ako ne zelis da bezis onda sebi napravi ovde zivot kakav zelis. Dakle, sve je bolje sem opravdanja u vidu trazenja krivca...

      Избриши
  24. Svaka cast! Divan tekst! Nažalost, slažem se sa prvim komentarom da je potrebno još puno tekstova da bi se ova poruka proširila zemljom. Možda ne bi bilo loše da svi koji su pročitali urade nešto po tom pitanju, na neki svoj način!

    U svakom slučaju, izuzetno mi je drago da je još neko primetio nešto što ja svakodnevno komentarišem sama sa sobom i sa svojim dragim ljudima!

    Svako dobro! :)

    ОдговориИзбриши